Zašto volim, toliko volim Otta Dixa i Egona Schielea

Pogledajmo Otta Dixa.

Pogledajmo njegove slike.

Pogledajmo njegov autoportret.

Ima smisla.


Otto Dix, uz Egona Schielea, je jedan od meni najdražih umjetnika dvadesetog stoljeća. Razlog zašto ih obojicu volim jednako kao što mater svu svoju djecu jednako voli i da joj je u srcu isto kao bol ako joj režu palac ili kažiprst na ruci, jest zato što su ta’ki ka’ki jesu.

Oni su takvi i drugačiji ne mogu biti. Bez pretenzija da budu drugi i drukčiji, Schiele i Dix su samo svoji i ničiji (ponovno pogledajmo Dixa, njegova djela i autoportret). Puno je ljudi na svijetu koji su zapeli biti samo to što jesu i ni makac dalje, ali kažem zapeli jer to i jesu. Uglavnom su ljudi dosadni i nezanimljivi, svi isti i prosječni, još ako su zapeli, džaba im sve. Oni što su dosadni a svjesni svoje dosade, oni se bar imaju priliku izdignuti iznad svoje prosječnosti, pa imitiraju Bibera ili Cardi B i prave se da su veća fora nego što jesu. Ostali, u trapericama i majici kratkih rukava, trunu u vlastitoj nezanimljivosti pred televizorom i animiraju se povazdan. Možda bi i Dix i Schiele bili isto „zapeli“ da nisu tako zanimljivi, jer ovdje me prisici ako bi oni ikada mogli biti nešto drugo od onog što jesu. Ti geni u njima su toliko spekli da obojica liče na svaku svoju sliku, na svaku liniju, točku i pokret.

Kažu da umjetnik uvijek podsvjesno unese malo od svoga lika u portret osobe koju slika. Za Dixa i Schielea bih rekla da unesu malo lika portretirane osobe u svoj. Onaj tko je vidio barem jednu/dvije njihove slike, ne mogu mašiti ostale. Dixa smo vidjeli, evo i Schielea.

Put muhe

Ovo je neobična priča o muhi koja je hodala i letjela unatrag. Sletjela je unatraške na dječakovo zguljeno koljeno dok je plakao kraj bicikla. Dječak nije vidio od suza da ga golicaju njene nožice i krila. Raskreveljio se još jače pa počešao koljeno. Muha se malo prošetala, nakratko umirila i poletjela natrag.

Brzo se našla na sendviču s mortadelom i jajima. Nije uspjela gricnuti ništa, smetali su joj brkovi čovjeka koji je izlazio iz pekare. Opet se kratko zadržala i odletjela unatraške.

Zujala je po kući u kojoj je živjela majka šestero djece. Kraj nje je stajao jak muškarac i izgledao je kao kralj. Muha je slušala njihov televizor, mirisala tek ispečen kruh, zamotan u mokru krpu, lizala čokoladu sa stola i bježala od novina po zraku. Kratko je zastala na lusteru i odletjela bez daha.

Odjednom se našla u ludoj borbi s repom stevene krave. Krava je mahala i mlatila, a muha letjela sad gore, sad dolje ali uvijek unatrag. Šepurila se još malo po štali, pila mlijeko iz kante, zastala kratko na zidu pa na slami.

 Odletjela je blago povrijeđena krila u papirnu maramicu. Iznenadila ju je neka snažna gusta tekućina i jak stisak mekog papira dok je veselo istraživala unutrašnjost bebinog balavog nosa. Unatraške se prošetala po ljepljivoj lokvici tik iznad bebine usne, pa odletjela kroz prozor.

Letjela je tako dulje vrijeme, onda se našla u podrumu jedne stare zgrade u kojoj stanari nisu htjeli plaćati pričuvu. Ljudski  jauci i kašalj su odzvanjali stubištem. Kratko je zujala po podrumu, uživajući u zagušljivom smradu.

Par smeđih kapi je skliznulo s njenih nožica dok se unatrag spuštala na kašasti bubreg uginulog štakora. Skupa sa žoharima je lizala iznutrice i ostatke svoje kukuljice, zahvalna na životu.

Onda je unatraške gmizala, nabubrena i bijela, osjećajući kako joj tijelo svakim danom biva sve manje. Potom se zavukla u mekano jajašce, što ga je duboko u utrobu pokojnog štakora,  skrila njezina majka. Tamo je čekala svoj red za izlazak, maštajući kako će sve zaraziti rakom, dok je obilato pila viski i pušila cigare.

Praznina

Jedan je čovjek žigosao ovce i osjećao prazninu. Muzo je mlijeko iz topla vimena i osjećao prazninu. Tjerao je ovce na ispašu i osjećao prazninu. Pitao se kako li se osjeća njegov pas dok ih ugoni u tor. Čovjek je i za njega osjećao prazninu.

U podne mu je došla žena, nasmijana i sretna. Donijela mu štrudlu i suhe smokve. Čovjek se nasmiješio i pojeo ali je i dalje osjećao prazninu. Poljubio je ženu dok je ona gladila travu. Žena je bila ispunjena dok je muškarac osjećao prazninu.

Uvečer je zaspao sit i prazan a u zoru probudio gladan, i dalje osjećajući prazninu. Pojeo je četiri jaja na oko i malo špeka, pa potpuno prazan otišao u planinu. Ovce su blejale dok je pod kruškom hladio glavu. I janje je izvukao iz bodljikava žbuna potpuno smiren i prazan. Vratio se pod krušku, natrag u prazninu.

Onda mu je prišla jedna ovca, zablejala tiho i gledala u njega ravno u prazne mu oči. Gledao je i on nju. Iza njenih očiju nije vidio ništa, samo prazninu. Nakon dugih pogleda, ohrabren njenom prazninom, čovjek se primaknuo ovci i pomilovao joj lice. Ovca je i dalje osjećala prazninu.

Nježno joj je zagladio runo i spustio ruku na nabreklo vime, bila je puna mlijeka i muškarac se ukipio, po prvi put osjećajući puninu. U tom mu je prišla žena sa štrudlom. Stajala je zatečena i nijema pred onim što vidi. U trenutku kada je spazio, muškarac se posramio što više ne osjeća prazninu.

Jela

U mom je selu živjela jedna mirna, stara žena Jela u svojoj kućici od petnaest kvadrata, drvenoj ogradi i malo vrta. Mala žena, mala kuća, mala okućnica. Jela je bila baka bez unučića. Sirotica, nikoga nije imala svoga. I ako je imala, nisu je posjećivali. Bila je tipična starica koju se pozdravlja sa Hvaljen Isus, bez obzira što si iz grada ili si već dobro etablirani ateist. Ona uvijek odgovara s nebeskom blagošću na tvoj pozdrav i ti odmah znaš da ta žena nije ničemu nikada bila kriva. Jela će jednoga dana, kada apokalipsa i globalno zatopljenje završe, s Isusom uzaći na Nebo, u Raj.

Jednoga jutra Jelu su zaboljela leđa pa joj se zanedalo izići iz kreveta. Pokušala se pridići nekoliko puta ali kako joj nije uspijevalo, odustala je. Malo si je masirala križa tankim, tinta plavim ručicama, nabreklim od vena. Okretala se s boka na bok, tražila pravi položaj u kojem bi bol popustio. Deset sati, bol ne prolazi, jedanaest i po, i dalje boli, podne već prošlo Jela i dalje zakovana za postelju. Već je jako gladna a i usta su joj suha. Malo zapomaže, ne bi li je netko čuo, ali kako je po prirodi nenametljiva, tako su joj i jauci sramežljivi. Povikuje “jao” i “upomoć” ali kao da se srami da bi je netko mogao zapravo i čuti.

U tom trenu, kada je uboga Jela zapomagala, vani se na pijesku, pokraj njene ograde, igrala djevojčica sa svojim mačkom. Mačak je frktao dok ga je djevojčica posipala pijeskom. Svaki put kada bi htio obrisati brke i oblizati krzno od pijeska, djevojčica bi ga zasula novom turom iz kantice i glasno se smijala. Njen smijeh je privukao pažnju jednog muškarca, stranca koji je prolazio selom na putu u grad. Zastao je kraj djevojčice i divio se njenoj mekoj kosi i nevinosti. Djevojčica ga je gledala s negodovanjem, jer joj je stvarao sjenu i uplašio mačka. Nezvani gost je iz džepa izvadio bombonu, čučnuo kraj djevojčice i ponudio joj slatkiš ako mu zauzvrat dozvoli da se s njom poigra u pijesku.

Tako su se jedno vrijeme, stranac i djevojčica igrali čučeći, skrivajući se od drugih. Muškarac je s vremena na vrijeme kao merkat podizao glavu, kako bi bio siguran da nitko neće ometati njihovu igru. Prvo su pravili kolače od blata i salatu od trave, a onda i maloga igrokaza u kojemu je djevojčica ozlijeđena a muškarac je doktor koji joj sluša srce, masira prsa i privija ranu što je visoko uz rub djevojčičine suknje. Bili su popodnevni sati kada su odrasli na poslu a velika djeca u školi. Nikoga nije bilo da čuje njihovu igru osim mačka koji se sumnjičavo vrzmao po putu i Jele koja je bila u krevetu.

Začuvši njihove glasove, Jela je zajaukala što je glasnije mogla, ali i dalje nedovoljno glasno da bi je čuli. Ražalostila se ali nije odustala, nego se pridigla uz uzglavlje kreveta koliko je mogla, ne bi li je kroz prozor ugledali. U kući je bilo mračno pa ni muškarac i djevojčica nisu je opazili. Jela je tako ležala neko vrijeme promatrajući ih, nadajući se. A onda je uočila nešto čudno. Ništa osobito na što bi prst točno mogla staviti, ništa što bi znala riječima opisati, ništa što je ikada prije vidjela ali je znala da svjedoči nečemu čemu se inače ne svjedoči.

Gledala je muškarca kako gleda djevojčicu, kako joj govori, kako je dira. Jela nije mogla čuti njegove riječi niti je djevojčica ičim odavala da je u nevolji ali je znala da brzo mora djelovati. Samo kako, ako je i sama u nevolji? Srce joj je lupalo, u glavi se pomutilo, pred očima mrak, u rukama trnci a bol u leđima ne jenjava. Dozivala je i vikala najglasnije što je mogla, bacila je i čašu sa noćnoga ormarića ali je pala na tepih pa je bila tiša od Jelina glasa. Mahala je jastukom ne bi li je vidjeli ali ništa nije pomagalo. Nitko je nije ni vidio ni čuo, a glasovi u pijesku su i dalje nesmetano šaputali.

Muškarac se digao iz pijeska i pružio djevojčici ruku. Jela ga je gledala i po prvi put osjetila ljutnju. Ljutnju na sebe, na bespomoćnost koju je osjećala, na muškarca koji je pružio ruku i na Boga. Pred njenim očima vrag je anđelu pružio ruku a ona je tu samo kako bi tomu svjedočila. Zašto baš Jela? Što je ona zgriješila? Zašto baš djevojčica? U čemu je ona pogriješila? Ne čuje Jela riječi koje muškarac izgovara ali vidi negodovanje na djevojčičinom licu i to je nakratko ohrabri. Potom muškarac, i dalje pružene ruke, drugom pokazuje na cestu a djevojčica s osmjehom stavlja svoju ručicu u njegov dlan, pridiže se i skupa odlaze.

U tom trenu Jela se trznula, sva krv joj je navrla u glavu, oči je razrogačila, samo što ne ispadnu iz duplji. Zgrabila je daljinski upravljač sa stolića, upalila televiziju i poglasnila na najjače. Zidovi Jeline kućice su se tresli od vibracija zvuka a poznati televizijski voditelj je iz petnih žila upozoravao na visoke temperature u svojoj vremenskoj prognozi. Susjedni je pas zalajao i Jela je vidjela da netko otvara vrata u kući preko puta. Duša joj je osjetila olakšanje ali ne i srce. U grudima joj se stisnulo i oštra bol je dovela do nesvijesti. Nakratko se probudila, buncajući je upitala sestre o djevojčici ali srce joj je bilo preslabo da bi odgovor i dočekalo, umrla je u bolničkoj postelji.

Arianna sigurno više ne postoji, Arianna je zaklana

Prošli je tjedan Milka od lješnjaka u Šparu bila na akciji pa ajde reko, dugo nisam. Pojela sam je vrlo brzo jer je stvarno dobra a onda na dnu omota šok i iznenađenje. Kaže Milka –prati našu kravu na instagramu. Wtf? Wtf? Al stvarno, what the fuck?

Za sve koji ne vide dobro ili ne znaju engleski: “Upoznajte Ariannu… Arianna je jedna od krava koje prave alpsko mlijeko. Ona pripada pasmini Crveni Holstein, ali je nekako više bijela nego crvena. A njen farmer kaže kako ne prati baš ni druga pravila…(onda se dalje hvale kako im je fina čokolada, pa kaže:)…Pratite Ariannu i druge Milkine stvarne krave na Instagramu.

Evo ne znam dal’ da pišem dalje o ovome jer mi se čini da je sve jasno ali opet možda i nije, dok je neki tamo executive manager u Švicarskoj mislio da će ljudi pratiti Ariannu i druge krave po instagramu (ne štapom po livadi).

Tjedan dana poslije (čokolada je stvarno dobra bila) a ja evo još ne nalazim riječi kako opisati što mislim o tome. Ne znam jesam li jedina koja je to vidjela, možda je bilo samo u mom omotu. Ali opet što bi? I bila je na akciji, sigurno je zato vidjelo puno više ljudi nego što bi inače. Ali nitko o tome ne priča, svi samo o corona virusu. A i to je what the fuck priča za sebe.

Nemam instagram pa nisam ni Ariannin follower, ali da imam, baš bih otišla vidjeti koga oni ovdje muzu. Živo me zanima na šta taj profil liči. Sigurno neka idila od kravlje zajednice, ljepota od štale, izobilje zelene trave. Krave se same čuvaju, telići su dobrovoljno na Bebimil-u, imaju i loptu, bebe i kolica. Kad ne trče po pašnjaku gledaju teleći Nickelodeon. Na svaku kravu po jedan bik, nitko nikoga ne vara, povazdan se ližu i izležavaju na suncu. Vitamin D, klorofil, iz jednog želuca u drugi pa opet natrag u usta na preživanje. Pa malo burag, pa sirište, nitko nikoga ne maltretira. Sve potaman.

Nitko nikoga ne žigoše, ne veže, ne tjera u metalne boxove, ne aranžira silovanja, prisilno odvajanje djece od mama (Arianne). Ne kradu im mlijeko, ne kolju ih za meso, ne deru za kožu, ne tuku za razonodu, čiste im svaki dan drvene prostrane vile, uredno donose u balama sijeno, malo s njima popričaju, pomaze ih po vratu, zapjevaju im. I to sve kad je ružno vrijeme, kad pada i kad grmi, ali čim sunce na nebo, one opet sretno po Alpama pasu, druže se i slikaju za instagram.

I ne mogu sa sigurnošću tvrditi da je sve ili ništa nije tako, možda Milka stvarno kupuje mlijeko od malih farmera koji imaju po dvije tri krave koje (ako izuzmemo klanja njihove djece i krađu mlijeka) ne žive uopće loše (mhm…I highly doubt ) ali da im je toliko dobro kako se hvale, sigurno nije. Ako nas je ičemu poučio social media život, to je da sve izgleda puno atraktivnije na instagramu nego u stvarnom životu.

Ali to nije poanta ovog posta niti o čemu sam razmišljala kada sam vidjela taj suludi tekst na omotu. Ono što sam htjela reći jest, tko je vidio pratit’ kravu na instagramu??

Ako je umjetničko djelo stvorio neozbiljan umjetnik, neozbiljno ga i promatraj

Umjetnost je uglavnom zanimanje/zanat, najčešće hobi a samo rijetko božansko ukazanje čovjeku koji se tada smije pojmiti umjetnikom kako je svijet navikao umjetnike i pojimati. Umjetnici tako, ako nisu iznimni, u istom su rangu s pekarima, svinjokoljačima, picajolima, frizerima, nails and eyebrows artistima, učiteljima, prodavačima, brokerima i blogerima. Umjetnik može biti izvrstan ali ne nužno i izniman. Iznimni su rijetki i njihova djela su s razlogom na pijedastalu, u staklenom zvonu, švicarskom sefu ili Jansonu. S tim da treba imati na umu da mnogi iznimni umjetnici dijele mjesto u sefu, muzeju i knjizi sa onim manje veličanstvenim-izvrsnim umjetnicima, a da prosječni student Povijesti umjetnosti toga nije ni svjestan.

Nisu ni sva djela iznimnih umjetnika iznimna pa i ona ne zaslužuju biti pod istim staklenim zvonom. A kako je čovjek samo čovjek, pokatkad mu je teško uočiti tu tanku liniju pa se onda svi složimo kako je to stvar ukusa, kako je ukus subjektivan i da se ne bismo svađali, svedemo djela šake velikana na uhodanu frazu kako je ljepota u očima promatrača i sve ih zajedno strpamo u Louvre. To nije pogrešno, to je u redu. Drugačije ne može biti. Većina ljudi ne razlikuje kič od umjetnosti (bilo pekarske ili božanske klase), pa je svaljivanje krivnje na subjektivizam u finesama jedini logični ishod. Ali to nije sporno, jer razabiranje iznimnih od izvrsnih svakako nije zadatak za široke mase, time se bavi uža struka i nek su im doktorat i bog na pomoći.

Ono što je sporno za široke mase jest što im je netko, najvjerojatnije u školi, rekao da bi sve umjetnike i sva umjetnička djela trebalo jednako doživljavati, kao da je svaki taj zanatlija alter deus itself. To je prva laž koju indirektno izgovaraju učiteljice diljem svijeta. Tu im laž ne možemo zamjeriti ako smo maloprije konstatirali da je stvarno teško razlikovati jedne od drugih i da ti treba isto tako božanska providnost plus neki certifikat iz struke da bi znao tko blješti a tko samo sjaji. Učiteljica najčešće nije na takav način produhovljena i ima samo učiteljski certifikat pa ne može nit znati. Zato su svi oni jednako važni i kada vodi djecu na izložbu, kori one učenike koji se prema manje izvrsnima (da ne govorim o ne-iznimnima) ne odnose s jednakim poštovanjem i po (nepisanom) kodeksu ponašanja u susretu s umjetničkim djelom.

Taj kodeks ponašanja kada promatramo umjetničko djelo je pak ono što možemo zamjeriti, ne samo učiteljici (nego i učitelju), nego i cijelome društvu, jer za spoznaju o tomu da su umjetnici prije svega ljudi a tek poneki i nadnaravna bića, ne trebaju ni Bog ni diploma, nego samo zdrav razum. Ima nas svakakvih, pa ima svakakvih i umjetnika. Ima svakakvih umjetnika pa ima i svakakvih djela. Ima svakakvih djela a mi ih uporno pokušavamo percipirati na isti način. I tu ne govorim o izvrsnosti i iznimnosti-o kvaliteti umjetničkog djela, nego o osobnosti umjetnika i karakteru njegova djela.

Nije svaki čovjek ozbiljan kao Ilija gromovnik ili pravičan, religiozan, namršten, dostojanstven, moralan, veličanstven i druge viteške kvalitete. Pa zašto onda tako doživljavamo svakog umjetnika kada pristupamo njihovim djelima? Čak i oni božanski, iznimni, mogu recimo imati smisla za humor (Brueghel ili Chagall). Možda su im djela zbog toga i iznimna. Možda su im djela iznimna/izvrsna jer su odraz njihova razigranog duha (Picasso ili Klee) ili što su čudaci u svom svijetu (Otto Dix npr.), što su sišli s uma i uzvišeno pate (Gogh ili Gauguin), možda su genijalno ekstrovertni (Dali ili Pollock) ili su agresivni i mračni (Caravaggio!)…kakvi god da su, njihova djela su odraz njih samih i kada stojimo pred njihovom umjetnosti suludo je imati istu reakciju na sve. Ako ti netko ispriča vic, nećeš se smijati samo ako vic nije smiješan ili ako nisi skužio foru. Ako ste pred svakim umjetničkim djelom stajali ozbiljna lica, analizirajući ih kao laboratorijski izvještaj u nekom institutu, onda se zapitajte s koliko ste se loših umjetničkih djela susreli ili samo niste skužili foru.

Nedjeljno popodne

Otvorila sam širom prozore da prozračim stan. Ne zbog korone, nego zato što je to normalno (zato što mi se prijateljica najavila doći). Pod jorganom čekam da mi se prozrači jer je hladno. Poslije ću zatvoriti i još malo ostati u krevetu dok mi grijanje ne zagrije stan, i tek negdje oko dva/tri popodne se mogu dići iz kreveta i započeti dan. Za to vrijeme dok ja zračim stan, hoću ubit svoje susjede koje puše i glasno raspravljaju neke nepravde po zgradi. Njihov dim i ogorčenost mi ulaze u kuću pa ne znam ima li smisla ovo smrzavanje unatoč jorganu.

Slušam im priče i uvijek su, brate mili, iste. Ona neka gore je luda “ona ide na psihijatriju, to je provjereno“, iako je ta što je optužuje za ludu i sama optužena za luđakinju. Možda je istina, možda su s istog odjela. Ona zna zakon, ona zna da to tako nešto ne može, pa jedno tri-četiri puta glasno ponovi “ne može”, jer valjda je to tako ako ona tako kaže. Vidim, ta luda što govori da zna zakon, ona je šefica na balkonu i glavna, a drugu susjedu jedva čujem, ona je pasivna, sluša, nekad nešto kaže, al očito sve pogrešno jer svaka njena raspizdi ludu šeficu pa ona bude onda još glasnija i još više u pravu. A možda i još više zakona sazna.

Pa dokle ovako? Još bih ja davno prozore pozatvarala da nema tog prokletog dima. Ovako mi je začarani krug. A da sad, na pola procesa zatvorim, dim mi u stanu ko u kafani. Muko moja, u pet ću iz kreveta vani. Dok sam ja poispravljala pravopisne greške, s bloga u Word, s Worda u blog, i one se razišle. Par sekundi sam bila zato sretna jer nema više smrada cigara ali sad evo na nos čujem, susjeda peče pile a ono miriše na raj s krumpirima i salatom i ja opet ne mogu zatvoriti prozore. Ako ih sad zatvorim i taj miris zarobim, cijeli dan će mi se jesti pečeno pile a ja za ručak imam paštetu. Svinjska jetrena, jer je bila najjeftinija.

Uh, uh, zatvaraj, eno susjedovo dijete plače…

Memoirs of a fake prostitute (3)

It’s just the “wheat talk”

When machines take over people’s jobs in factories, those people become technological excess. Factory doesn’t need them anymore so it fires their lazy asses. What happens to those men and women afterwards is irrelevant to the factory because its only meaning is to produce with a purpose to make money for its owner. Factory’s porpoise is not to take care of the people, make them happy, knit sweaters with them or write poems in their diaries. It can do that too, but that’s not why it’s built for. So bye, bye peeps, and hello Mr. Roboto. It sounds harsh, but it’s fine actually. Sure, those people are unemployed now and that doesn’t make their spirit jolly, but they’ll find another one and they’ll be okay in no time. So, at the end of the day, everything sat on its place after all, with everyone and everything serving its purpose.

While waiting at the airport for my suitcase, I picked up newspapers somebody left off next to me. I came across to this scientific article about human history and evolution. It says that back in the old days people lived in groups like elephants or monkeys. There wasn’t so many of us but we stuck together and we stuck to our territory. Today, there’s somewhere around 7, 53 billion people living on Earth, but in our early days, for thousands of years we couldn’t outnumber the giraffes or cows or any other big mammals for that matter. Then, one day a man discovers wheat and that boring little cereal not only changes his, but the course of an entire life on Earth as well. All of a sudden, a man doesn’t have to be a hunter/gatherer, doesn’t have to be afraid for his life or worry about losing a limb or two in a fight with the bears, tigers or mammoths. He became a farmer instead, had a lot of sex with his lady and produced a whole bunch of offspring that provided help on the fields. Wheat products weren’t as nutritious or as tasty as zebra, but it kept their bellies stuffed. His kids did the same and their kids too.

Long story short, here we are now, at this giant airport, rolling our luggage around, flying form who knows where, across the millions of fish and wheals in the ocean to hang with the rest of the 7, 53 billion members of our herd. We stab each other, draw guns at each other, do the acid attacks, rob, slaughter, enslave, poison, imprison, humiliate, rape, decapitate, bomb and atomic bomb each other to. Yet, the number of our herd increases every day. And no gay or lesbian love could ever stop that reproduction, no sir. It’s funny when you think about it, if there wasn’t for that little discovery, almost none of us would exist today. In those 7, 53 billion, a lot of excess I’d say, 7, 50 at least. Oh, I’m definitely one of them. And I wonder if my entire family is too? All of my friends and relatives, my schoolmates and former coworkers, boyfriends I used to date. Would any of them ever be born if there wasn’t for that discovery of a fuckin’ cereal? It’s difficult to think about meaning of life and our purpose here on Earth, in a first place. But knowing you’re probably a technological excess in this big old factory too, puts more troubling questions on the table for sure. What is the meaning of my life if my life wasn’t supposed to happen in a first place?

It’s frightening, but liberating as well. Okay, I shouldn’t have been here perhaps, but I am. So knowing my life doesn’t have any meaning or a purpose of any kind, takes off the burden of fulfilling it. I can be who ever I want, no harm done. And what a better country to do that in, but the land of opportunity itself?

I threw the papers in the bin and went for a final visit of my blonde lady. I was about to tell her that I couldn’t wait anymore and that she can forget about my luggage for today. I would buy a SIM card, give her my new number and tell her to call me when they find it, so I can come back to this stupid airport to pick it up. Right when I got up to do so, I heard her voice on the speakers calling my name to come to the counter. They found my luggage, at last. I couldn’t believe it. I was so happy, I forgave her for being such a bitch and I started hating America a little less. I took another pack of cigarettes from my suitcase, bought that SIM card and finally got myself out of there.

-“Taxi!”- I yelled, even though there were plenty of them parked right in front of the building, as they do in airports. But that’s how they do it on a TV, so I wanted too.

-“Hello miss, where are we heading to?”-

-“To the city centre, please.”- That sounded more confidently than I was.

-“That’s a little broad, do you have an address to type in?”-

-“No, no address, just take me to the city and leave me in front of any hostel there.”-

-“All right miss, we’ll find one. Is this your first time in New York?”-

-“It is.”-I replied with a tone that says I’m tired and not up to small talk right now.  

-“Then just relax there, look through the windows and enjoy the ride. Make sure you don’t miss anything.”-

-“I won’t miss a thing, I promise.”-

Memoirs of a fake prostitute ( 2)

The beginning- aka welcome to JFK

So, there I was, at the most famous airport in the world, wearing only my skinny jeans, tank top and a lip-gloss, completely lost in this chaos, just like my luggage. I was cursing in my mother tong, but I think people got it anyway. There is no poker face good enough to hide that you’re pissed off and scared at the same time. Or maybe there is, but since I’m not the fucking Alice in wonderland, how would I know? My wonderland was JFK, Air Company had no idea where my suitcase was and I had no fucking idea how to get out of this enormous space shuttle of airport. It said EXIT on every corner, but no, no, no, you better don’t go there cause you may definitely get lost and end up living there like that Tom Hanks guy in the movie.

A blonde lady with a robotic tone politely apologized in her air company’s behalf and informed me that my “…inconveniences are noted and we are doing the best we can to find your luggage. If you would please be seated in a waiting area, and give us a couple of minutes, I’m sure your suitcase will be found and brought to you shortly.” Three hours passed and blonde lady still sticking to her fake smile informed me with the same information and even got the nerve to thank me for my patience. I guess, a yelling person with a red face and a thyroid glances visible from the gate across the airport can still be called a patient person in America. So, as long as we don’t shoot anyone, I suppose we can be mistaken for dalai lamas here.

-“Listen Siri, I don’t give a damn for your plastic smile and blond hair, nor your “understanding”. I’m waiting here for more than three hours and I want to see my suitcase now.”-

-“Like I said, I understand your inconveniences, but there is nothing for as at this point but to wait. There is no need to be rude and call names, I’m here to help you…”

-“You’re here to help my ass!”-

-“Let’s just calm ourselves down”- she said, giving the subtle signal to the security guy behind me.-“We don’t want any troubles, do we? Things can be fixed in no time, I am just asking you for a little patience, ma’am.” –

-“I’m not your ma’am, psycho. Can’t you see I’m younger than you, and you can still be called missy, missy.”- I yelled, but when I felt the belly of a security guy, rubbing of my back, I lowered my voice instantly. I really didn’t want to end up in jail on my first night in the US. Security guy warned me in a rough voice not to make any troubles while Blondie shifted to the mother-mode and once again, but with much more compassion, tried to assure me that everything will be fine. She asked me again for some address that she could send my luggage to after it’s found, so I had to explain her again that I didn’t have it yet. She and the security guy exchanged the same look, for which I found out later, meant “My god, this girl is gonna end up sleeping on the bench in the park tonight.”, but I lived in the bliss of the ignorance for the next couple of hours, so I didn’t worry about it.

I was too nervous to stay there any longer so I gave those EXIT signs one more chance, I had to have a smoke. Looking for a way out felt longer than the luggage search, but finally, a non-air-conditioned air in my lungs mixed with toxic taxi gases and a cigarette smoke. I could breathe at last. My new reality felt like a mistake. I played that lottery ticket just for laughs. I didn’t have any real intentions to come to this stupid, confusing country in a first place. It takes forever for them to find my rags at the airport and they think of themselves as superior to the rest of the world, what a load of crap. But, I finally took initiative, I guess nicotine did its spa magic and cleared my thoughts. I connected to the airport’s Wi-Fi and decided to look for a place to spend the night. I needed something just for one night at least so I can give an address to the Blondie. So I looked. I googled and googled, but I ran into the same problems I had back home; everything was too god damn expensive or occupied. Only difference was, the procrastination time has expired. I was there in the middle of a foreign country and I didn’t have any place to sleep. How stupid was I? My mom was totally right for nagging me about it, and my dad was on a good track thinking somebody might stab me or shoot me. Yep, it’s gonna happen, and on my very first night, I thought. At that point jail cell looked more appealing than ever.

A large shadow blocked a little sun ray in front of me and interrupted my sad contemplations. It was that security guy.

-“Where are you from?”-

-“None of your concerns, mister. You’re blocking my sunny spot.”-

-“A “sunny spot?”-

-“Yeah. See that sun ray behind you? Well, it’s behind you”.- He didn’t move, I rolled my eyes.-“You must’ve been a really tough guy, blocking the sunlight to a little Eastern European foreigner like that. Aren’t you?”- He sat on a bench behind us and lit a cigarette.

-“Eastern Europe, you say? Russia?”-

-“I’m not from Eastern Europe, alright…”-

-“Then where are you from?”-

-“It doesn’t matter. What do you want?”-

-“It does matter if you’re Russian and we make a deal.”-

-“What kind of deal?”-

-“Are you Russian?”-

-“Would that be a good thing or a bad thing?”- He didn’t say anything. –“Okay, I am not Russian. What’s the deal?”- My nose started running.

-“Here, take this, your nose is bleeding.”- Before I had the time to say anything, I wiped my nose and saw a blood trace on his pale blue handkerchief.

-“Do you snort?”-

-“I don’t know…How could I tell when I’m asleep?”-

-“I meant cocaine, do you snort cocaine or something?”-

-“Oh, you mean because of the blood…no, I’m not a junkie. Why? Is that also important for the deal- If I’m a Russian junkie, no imaginary deal for me?” – He just nodded and confirmed my words with a puff. –“My nose bleeds sometimes, when I’m upset. It’s some capillary thing, I don’t know how to explain it in English.”-

-“Don’t worry, they will find your suitcase, it happens all the time.”-

-“Oh yeah? But that can take forever and what am I suppose to do till then-live at the airport like Tom Hanks?”-I was upset again. And my nose wouldn’t stop bleeding.

-“Like you have somewhere to go?”-I opened my mouth to say something snappy about it, but then I remembered he overheard my conversation with Blondie, so I didn’t say anything. -“I rent a house in Brooklyn. Few people already live there, but I think they can make a room for one more, for a few days. Only until you find something else. And you will find something else, very soon.”- He didn’t say that in a comforting but in a threatening kid of way, as in if you’re not gonna be gone from my house in three days, you’ll be gone for good. You know-dead gone, gone. But he wasn’t scary or anything. He just didn’t have that creepy vibe you see in some people on a TV. You don’t want to mess with him, that’s for sure, but you can tell he’s not going to kill you in your sleep. Still, I didn’t want to take my chances. He is a stranger after all.

-“Here’s your handkerchief. Thank you.”- I held my hand out like that for a while, but he didn’t take it back. Instead, he gave me his Security Agency card.

-“My number is on the back, when you change your mind.”- He finished his smoke and went back inside. I didn’t say anything, I just took the card.

Kao dijete sam satima izrađivala svoje izmišljene novine. Izrezujući, lijepeći, pišući članke; savjete za ljepotu, ljubav ili školu, bila sam u višesatnom zanosu kojeg danas prepoznajem kao psihološki termin FLOW. U želji da ga opet osjetim, ponovno pokrećem svoje "novine" i nadam se da će biti barem u pola dobre kao Maxy, Rocky ili Mali medo.

Klima i Energija

U istraživanju i modeliranju klime treba znati da se radi o združenom nelinearnom kaotičnom sustavu, te zato dugoročno predviđanje budućih stanja klime nije moguće.“ (IPCC, 2001)

Sincerely Jana

To Write is to Belong

Flow

Kao dijete sam satima izrađivala svoje izmišljene novine. Izrezujući, lijepeći, pišući članke; savjete za ljepotu, ljubav ili školu, bila sam u višesatnom zanosu kojeg danas prepoznajem kao psihološki termin FLOW. U želji da ga opet osjetim, ponovno pokrećem svoje "novine" i nadam se da će biti barem u pola dobre kao Maxy, Rocky ili Mali medo.

Miro Par

Na ovom literarnom Netflixu nalaze se nagrađivane priče Mire Para i one koje su to svakako trebale biti.

Napravite svoju stranicu s WordPress.com
Započnite