Creepy Little Dude (feel free to Download)

If you’re a Viber user you might be interested in reading this post.

Let me tell you a story about everyone who has ever been in love. But really in love. Really, really in love. In love in a way that you used to be this smart and cool person, but now you’re just dumb and don’t get jokes, even though you laugh at everything your sweetheart says. That you just spend days thinking about them (him or her) and their beautiful, amazing, marvelous, divine self. You are in school or at work, but you barely hear or do anything. You’re just smiling while picturing babies you’re gonna have together. In your mind you’re one step away from meeting their parents, moving in together or getting a pet, but oops…they’re not. It’s not like you feel sad about it. You’re completely oblivious in your Once-in-a-life-time-love story, so you don’t even see it, let alone bother with it. It’s just you and your feelings, and, oh my god the LOVE.  

So pretty soon, you turn into a creepy little person, who lavishes your mate with excessive love proclamations. And the more they back down, the more of that love you throw in their face. Somebody has to fill the gap, you think. They are just shy; it goes through your mind. They’re scared of commitment, you rationalize. So you call to boost their confidence with too many compliments, even though you know they are at work. You say I LOVE YOU first, second and third, even though they keep answering thank you and that’s nice. But that doesn’t stop you, nothing does.

Anyway, if you feel like none of the stickers that are currently available to you, can truly express how you feel towards your One-and-only; I have a few of them that just might. And they are there for you for every time you want to say you love them or pay them a compliment.

If you want to tell them what and how much they mean to you, you can use this lovely little guy that says just what’s in your heart.

Even when, for some reason, you got to the marriage (they have their issues too) or have babies with them, you still feel the same you felt like a month ago, so you want to elevate your relationship to the next level, I have a sticker for that too. Just click on this link: https://stickers.viber.com/pages/custom-sticker-packs/11ec08cbfd422e2ab987ffcc32060306902337a8ff6d41afv3 and download it FOR FREE.

You can also download it even if you’re not a Creepy Little Dude, but you have a special person in your life that gets the joke. Cheers, and I hope you’ll have fun with my design!

Praznina

Jedan je čovjek žigosao ovce i osjećao prazninu. Muzo je mlijeko iz topla vimena i osjećao prazninu. Tjerao je ovce na ispašu i osjećao prazninu. Pitao se kako li se osjeća njegov pas dok ih ugoni u tor. Čovjek je i za njega osjećao prazninu.

U podne mu je došla žena, nasmijana i sretna. Donijela mu štrudlu i suhe smokve. Čovjek se nasmiješio i pojeo ali je i dalje osjećao prazninu. Poljubio je ženu dok je ona gladila travu. Žena je bila ispunjena dok je muškarac osjećao prazninu.

Uvečer je zaspao sit i prazan a u zoru probudio gladan, i dalje osjećajući prazninu. Pojeo je četiri jaja na oko i malo špeka, pa potpuno prazan otišao u planinu. Ovce su blejale dok je pod kruškom hladio glavu. I janje je izvukao iz bodljikava žbuna potpuno smiren i prazan. Vratio se pod krušku, natrag u prazninu.

Onda mu je prišla jedna ovca, zablejala tiho i gledala u njega ravno u prazne mu oči. Gledao je i on nju. Iza njenih očiju nije vidio ništa, samo prazninu. Nakon dugih pogleda, ohrabren njenom prazninom, čovjek se primaknuo ovci i pomilovao joj lice. Ovca je i dalje osjećala prazninu.

Nježno joj je zagladio runo i spustio ruku na nabreklo vime, bila je puna mlijeka i muškarac se ukipio, po prvi put osjećajući puninu. U tom mu je prišla žena sa štrudlom. Stajala je zatečena i nijema pred onim što vidi. U trenutku kada je spazio, muškarac se posramio što više ne osjeća prazninu.

Arianna sigurno više ne postoji, Arianna je zaklana

Prošli je tjedan Milka od lješnjaka u Šparu bila na akciji pa ajde reko, dugo nisam. Pojela sam je vrlo brzo jer je stvarno dobra a onda na dnu omota šok i iznenađenje. Kaže Milka –prati našu kravu na instagramu. Wtf? Wtf? Al stvarno, what the fuck?

Za sve koji ne vide dobro ili ne znaju engleski: “Upoznajte Ariannu… Arianna je jedna od krava koje prave alpsko mlijeko. Ona pripada pasmini Crveni Holstein, ali je nekako više bijela nego crvena. A njen farmer kaže kako ne prati baš ni druga pravila…(onda se dalje hvale kako im je fina čokolada, pa kaže:)…Pratite Ariannu i druge Milkine stvarne krave na Instagramu.

Evo ne znam dal’ da pišem dalje o ovome jer mi se čini da je sve jasno ali opet možda i nije, dok je neki tamo executive manager u Švicarskoj mislio da će ljudi pratiti Ariannu i druge krave po instagramu (ne štapom po livadi).

Tjedan dana poslije (čokolada je stvarno dobra bila) a ja evo još ne nalazim riječi kako opisati što mislim o tome. Ne znam jesam li jedina koja je to vidjela, možda je bilo samo u mom omotu. Ali opet što bi? I bila je na akciji, sigurno je zato vidjelo puno više ljudi nego što bi inače. Ali nitko o tome ne priča, svi samo o corona virusu. A i to je what the fuck priča za sebe.

Nemam instagram pa nisam ni Ariannin follower, ali da imam, baš bih otišla vidjeti koga oni ovdje muzu. Živo me zanima na šta taj profil liči. Sigurno neka idila od kravlje zajednice, ljepota od štale, izobilje zelene trave. Krave se same čuvaju, telići su dobrovoljno na Bebimil-u, imaju i loptu, bebe i kolica. Kad ne trče po pašnjaku gledaju teleći Nickelodeon. Na svaku kravu po jedan bik, nitko nikoga ne vara, povazdan se ližu i izležavaju na suncu. Vitamin D, klorofil, iz jednog želuca u drugi pa opet natrag u usta na preživanje. Pa malo burag, pa sirište, nitko nikoga ne maltretira. Sve potaman.

Nitko nikoga ne žigoše, ne veže, ne tjera u metalne boxove, ne aranžira silovanja, prisilno odvajanje djece od mama (Arianne). Ne kradu im mlijeko, ne kolju ih za meso, ne deru za kožu, ne tuku za razonodu, čiste im svaki dan drvene prostrane vile, uredno donose u balama sijeno, malo s njima popričaju, pomaze ih po vratu, zapjevaju im. I to sve kad je ružno vrijeme, kad pada i kad grmi, ali čim sunce na nebo, one opet sretno po Alpama pasu, druže se i slikaju za instagram.

I ne mogu sa sigurnošću tvrditi da je sve ili ništa nije tako, možda Milka stvarno kupuje mlijeko od malih farmera koji imaju po dvije tri krave koje (ako izuzmemo klanja njihove djece i krađu mlijeka) ne žive uopće loše (mhm…I highly doubt ) ali da im je toliko dobro kako se hvale, sigurno nije. Ako nas je ičemu poučio social media život, to je da sve izgleda puno atraktivnije na instagramu nego u stvarnom životu.

Ali to nije poanta ovog posta niti o čemu sam razmišljala kada sam vidjela taj suludi tekst na omotu. Ono što sam htjela reći jest, tko je vidio pratit’ kravu na instagramu??

Ako je umjetničko djelo stvorio neozbiljan umjetnik, neozbiljno ga i promatraj

Umjetnost je uglavnom zanimanje/zanat, najčešće hobi a samo rijetko božansko ukazanje čovjeku koji se tada smije pojmiti umjetnikom kako je svijet navikao umjetnike i pojimati. Umjetnici tako, ako nisu iznimni, u istom su rangu s pekarima, svinjokoljačima, picajolima, frizerima, nails and eyebrows artistima, učiteljima, prodavačima, brokerima i blogerima. Umjetnik može biti izvrstan ali ne nužno i izniman. Iznimni su rijetki i njihova djela su s razlogom na pijedastalu, u staklenom zvonu, švicarskom sefu ili Jansonu. S tim da treba imati na umu da mnogi iznimni umjetnici dijele mjesto u sefu, muzeju i knjizi sa onim manje veličanstvenim-izvrsnim umjetnicima, a da prosječni student Povijesti umjetnosti toga nije ni svjestan.

Nisu ni sva djela iznimnih umjetnika iznimna pa i ona ne zaslužuju biti pod istim staklenim zvonom. A kako je čovjek samo čovjek, pokatkad mu je teško uočiti tu tanku liniju pa se onda svi složimo kako je to stvar ukusa, kako je ukus subjektivan i da se ne bismo svađali, svedemo djela šake velikana na uhodanu frazu kako je ljepota u očima promatrača i sve ih zajedno strpamo u Louvre. To nije pogrešno, to je u redu. Drugačije ne može biti. Većina ljudi ne razlikuje kič od umjetnosti (bilo pekarske ili božanske klase), pa je svaljivanje krivnje na subjektivizam u finesama jedini logični ishod. Ali to nije sporno, jer razabiranje iznimnih od izvrsnih svakako nije zadatak za široke mase, time se bavi uža struka i nek su im doktorat i bog na pomoći.

Ono što je sporno za široke mase jest što im je netko, najvjerojatnije u školi, rekao da bi sve umjetnike i sva umjetnička djela trebalo jednako doživljavati, kao da je svaki taj zanatlija alter deus itself. To je prva laž koju indirektno izgovaraju učiteljice diljem svijeta. Tu im laž ne možemo zamjeriti ako smo maloprije konstatirali da je stvarno teško razlikovati jedne od drugih i da ti treba isto tako božanska providnost plus neki certifikat iz struke da bi znao tko blješti a tko samo sjaji. Učiteljica najčešće nije na takav način produhovljena i ima samo učiteljski certifikat pa ne može nit znati. Zato su svi oni jednako važni i kada vodi djecu na izložbu, kori one učenike koji se prema manje izvrsnima (da ne govorim o ne-iznimnima) ne odnose s jednakim poštovanjem i po (nepisanom) kodeksu ponašanja u susretu s umjetničkim djelom.

Taj kodeks ponašanja kada promatramo umjetničko djelo je pak ono što možemo zamjeriti, ne samo učiteljici (nego i učitelju), nego i cijelome društvu, jer za spoznaju o tomu da su umjetnici prije svega ljudi a tek poneki i nadnaravna bića, ne trebaju ni Bog ni diploma, nego samo zdrav razum. Ima nas svakakvih, pa ima svakakvih i umjetnika. Ima svakakvih umjetnika pa ima i svakakvih djela. Ima svakakvih djela a mi ih uporno pokušavamo percipirati na isti način. I tu ne govorim o izvrsnosti i iznimnosti-o kvaliteti umjetničkog djela, nego o osobnosti umjetnika i karakteru njegova djela.

Nije svaki čovjek ozbiljan kao Ilija gromovnik ili pravičan, religiozan, namršten, dostojanstven, moralan, veličanstven i druge viteške kvalitete. Pa zašto onda tako doživljavamo svakog umjetnika kada pristupamo njihovim djelima? Čak i oni božanski, iznimni, mogu recimo imati smisla za humor (Brueghel ili Chagall). Možda su im djela zbog toga i iznimna. Možda su im djela iznimna/izvrsna jer su odraz njihova razigranog duha (Picasso ili Klee) ili što su čudaci u svom svijetu (Otto Dix npr.), što su sišli s uma i uzvišeno pate (Gogh ili Gauguin), možda su genijalno ekstrovertni (Dali ili Pollock) ili su agresivni i mračni (Caravaggio!)…kakvi god da su, njihova djela su odraz njih samih i kada stojimo pred njihovom umjetnosti suludo je imati istu reakciju na sve. Ako ti netko ispriča vic, nećeš se smijati samo ako vic nije smiješan ili ako nisi skužio foru. Ako ste pred svakim umjetničkim djelom stajali ozbiljna lica, analizirajući ih kao laboratorijski izvještaj u nekom institutu, onda se zapitajte s koliko ste se loših umjetničkih djela susreli ili samo niste skužili foru.

Nedjeljno popodne

Otvorila sam širom prozore da prozračim stan. Ne zbog korone, nego zato što je to normalno (zato što mi se prijateljica najavila doći). Pod jorganom čekam da mi se prozrači jer je hladno. Poslije ću zatvoriti i još malo ostati u krevetu dok mi grijanje ne zagrije stan, i tek negdje oko dva/tri popodne se mogu dići iz kreveta i započeti dan. Za to vrijeme dok ja zračim stan, hoću ubit svoje susjede koje puše i glasno raspravljaju neke nepravde po zgradi. Njihov dim i ogorčenost mi ulaze u kuću pa ne znam ima li smisla ovo smrzavanje unatoč jorganu.

Slušam im priče i uvijek su, brate mili, iste. Ona neka gore je luda “ona ide na psihijatriju, to je provjereno“, iako je ta što je optužuje za ludu i sama optužena za luđakinju. Možda je istina, možda su s istog odjela. Ona zna zakon, ona zna da to tako nešto ne može, pa jedno tri-četiri puta glasno ponovi “ne može”, jer valjda je to tako ako ona tako kaže. Vidim, ta luda što govori da zna zakon, ona je šefica na balkonu i glavna, a drugu susjedu jedva čujem, ona je pasivna, sluša, nekad nešto kaže, al očito sve pogrešno jer svaka njena raspizdi ludu šeficu pa ona bude onda još glasnija i još više u pravu. A možda i još više zakona sazna.

Pa dokle ovako? Još bih ja davno prozore pozatvarala da nema tog prokletog dima. Ovako mi je začarani krug. A da sad, na pola procesa zatvorim, dim mi u stanu ko u kafani. Muko moja, u pet ću iz kreveta vani. Dok sam ja poispravljala pravopisne greške, s bloga u Word, s Worda u blog, i one se razišle. Par sekundi sam bila zato sretna jer nema više smrada cigara ali sad evo na nos čujem, susjeda peče pile a ono miriše na raj s krumpirima i salatom i ja opet ne mogu zatvoriti prozore. Ako ih sad zatvorim i taj miris zarobim, cijeli dan će mi se jesti pečeno pile a ja za ručak imam paštetu. Svinjska jetrena, jer je bila najjeftinija.

Uh, uh, zatvaraj, eno susjedovo dijete plače…

Nikada neću…

Amazonska prašuma. Slika naravno nije moja ali sam je, zanimljivo, skinula sa stranice Trip Advisora, što mi da naslutiti da bi me život uistinu i mogao iznenaditi (ako me iznenadi i sa dovoljno para). Btw Amazonska prašuma nestaje, kritično je ugrožena pa tko može, neka nešto poduzme po tom pitanju. A u rijeci Amazoni ima čak i dupina. Eto, toliko od mene, neću više ništa reći.

Razmišljam nešto, kroz život ću proći nenabildana. Cijeli život sam mršava, ali tko zna, možda debela umrem, to mi nije teško zamisliti. Ali nabildana sigurno neću. Ne mogu se zamisliti s vratom ko u Švarcenegera, ili s „ljubi mišić“ rukama. To je nešto što me ni na muškarcu ne privlači. Svakomu njegovo, kažem, a bildanje definitivno nije moje. Nije moje ni sjajilo za usne. To se isto ne mogu zamisliti da trackam. Čudno je to, život ti nudi svega i svačega u izobilju, izbora na pretek a ti nekom samo svojom strujom nošen biraš što je tvoje. Ko u supermarketu. Davno sam to opazila u autobusu za Međugorje, kada je moja prijateljica iz torbice izvadila mali neseser i tako se samo počela šminkati. Točnije, popravljati šminku. Vadi ona kreon i crta oči, pa malo maskare i onda na kraju i to sjajilo. I baš sam tada, potpuno mat i make-up-less, pomislila, hmm, ovo je baš (ajmo je nazvati) Škafiškafnjak, a ja nikada neću biti. I stvarno, evo više od deset godina je prošlo, još niti jednom nisam u torbici imala neseser sa šminkom. Istina, nosim samo crveni ruž, za ne daj bože iznenadna izleta među finu gospodu. Ali kladim se da Škafiškafnjak svoj neseser i dalje nosi.

Osim toga, znam da niti neke riječi nikada neće izići iz mojih usta jer sam osjetljiva na puno njih. Nekako mislim da svaki čovjek ima svoj vokabular i teško baš da će se koristi tuđim. Ima tako puno riječi i koje mi se gade. Inauguracija, bekstejđ i stajling, između ostalih. I sama riječ gadi, mi se gadi, ali često za nju ne mogu upotrijebiti zamjenu pa kažem da mi se nešto gadi, iako mi se gadi. Ali zato njeni oblici gadljiv/gadljiva/gadljivo/gadljivi/gadljive su mi skroz ok. Na tom popisu je i puno pjesama koje mi se isto tako g***, a najrecentnija je ona neka što ide „Vamos a la playa…“ od, mislim istog izvođača koji je i prošle godine pjevao jednu vrlo gadnu pjesmu „Despacito“. Ne volim ni grube, ružne riječi kao na primjer augmentative prostih riječi, niti one niske, mahom tinejđerske,  uvredljive epitete kao kozo, kravo, glupačo. Posebice ne iz usta odraslih ljudi. Uh, na to se ježim.

Mislim i da nikada neću biti u Iraku, niti ću štipnuti, recimo žirafu, za guzicu. Nikada neću napraviti onaj američki vafl niti ću saditi marihuanu (a možda me za ovo zadnje život i iznenadi). Neću nikada imati miševe ili štakore za kućne ljubimce niti ću tetovirati išta po čelu. Sigurno neću pjevati u nekom mjuziklu na Broadwayu niti ću se predozirati kokainom (mada, možda me i za ovo život iznenadi). Neću imati dvanaestoro djece, neću nikada biti profesionalna nogometašica ili bilo kakva sportašica, neću postati bogata dioničarka IT kompanijama, neću nikada upoznati Baracka Obamu niti postati predsjednica. Neću nikada zarađivati za kruh kao pekarica ili picajol, niti ću ikada raditi u rudniku, gradilištu ili u kanalizaciji. Neću nikada voziti tramvaj a sigurno ni brod. Neću se sto posto nikada naći u srcu Amazonske prašume niti na ledenom brijegu Arktika. I unatoč tomu što sam se za dlaku prijavila kao volonter/kolonizator Marsa, u sklopu NASAinog MarsOne projekta ( od kojih i dan danas uredno primam newsletter na tu temu), neću sigurno nikada ni otputovati u Svemir. Ili možda hoću…život se obično živi uhodano i sporo, ali s vremena na vrijeme ti protrese staze ko opcija shuffle pjesme na MP3-u, pa te iznenadi nečim s popisa NIKADA NEĆU. I onda pođeš pjevati neku drugu pjesmu.

Tko je Kristina Perić?

Upišete li u Googlovu tražilicu moje ime i prezime, prvo na što će vam oči leći su izazovne fotografije Viktorijinog anđela rodom iz Srbije. Skrolate li malo niže, opet ona. Cijela prva stranica prekrasne Kristine Perić, beograđanke meke kose, kristalnog osmijeha, malih ušiju i punih usana. Kristina u vjenčanici, Kristina u badiću. Kristina kao naviklana pa raščešljana nježna ljepotica ili kao opasna Lara Croft. Svi žurnali i portali pišu o njenom ljupkom licu, zgodnom tijelu i seksipilnoj naravi. Ona je naš domaći super model (ili samo model, ne znam razliku) i ima izazovne golišave fotke. Ponos Srbije, a ako niste nacionalisti, možda i Balkana. Istini za volju, imamo mi i drugih ljepotica ali  samo je Kristina dogurala do Viktorijinih krila.

Ja joj skidam kapu ali i zavidim. I to ne na njenom uspjehu kao fotomodel ili neupitnoj ljepoti, lijepo isklesanom licu, stožastim jagodicama. Ni tomu što kada je Bog pravio nju koristio se geometrijskim pomagalima a sa mnom se baš htio okušati u ekspresionizmu. Nego zato što dijelimo isto ime ali ona je The a ja nisam čak ni a Perić Kristina. U tolikoj sam mjeri bez članaka da ću, listam li dalje googlove stranice, prvo naići na neku Jelenu Perić, nekoliko njih koje niti nisu Perić, ponovno na The Kristinu, pa tek onda, ako me internetska veza dobro posluži, na se. I lako za mene, ja imam strpljenja skrolati tako daleko ali što ću sa strancima? Sa možda potencijalnim poslodavcima? Čime se bavite? Aha, aha, znači slikarica…i pišete, mhm..aaa blogerica. Ok, da vidimo, Firefox mozilla, Google, Kristina Perić…-oh, baš ste lijepo ovdje ispali gospođice! Oh, pa nisam znala. I Ronaldo vam se nabacivao,  u-la-la, mašala. I što sada na to trebam reći- Ma ne, samo goni dalje, još, još, još, šibaj dok ova prsata ljepotica skroz ne ispadne iz kadra. Listaj još do broja trinaest, a možda i dalje, u neke nepoznate vode jedinica i nula, dok se dobro ne preplašite za legalnost nadolazećih sadržaja, ugledate starca s bradom kako vesla na močvari od pokojnika, prođete Jelenu Perić, preskočite još koji broj i onda ne kliknete na nešto što izgleda kao članak iz prapovijesti (ili iz srednje škole), o životu i djelu potpuno anonimne Kristine Perić. Eh, to sam ja! Čini mi se da je Mare didova više medijski eksponirana od mene.

Ma, ne žalim se, nije problem. Svakako ne bih nikada voljela biti popularna, ali da nisam u prvih pet googlovih stranica, a vodim se kao poznata blogerica, nije u redu. Zato krivim lijepu Kristinu i želim joj da malo smanji s angažmanima. Kristina draga, sada si postala supruga, rodi koje dijete i pusti malo nas ostale da se probijemo. Sa mnom je još i razumljivo, jer sam barem Kristina, ali čemu se može jadna Jelena nadati ako joj svaki put iskočiš ti, kad pretražuje vlastito ime?

Ne znam, možda da se samo priklonim pogrešnom zaključku i nadam poslu od kuće dok ne iziđem iz njezine sjene. A, svakako mi je predstavljati se njenim imenom…

(slika preuzeta s Index.hr)

Pismo neopjevanoj heroini

Jedem tofficu i milo mi u srcu. Malo je tvrda pa mi polomi usta i zalijepi zube ali dobar je to šmek. E, moja sestro, hvala ti ko bratu! Valjala si mi kao što se valja Bogu pomoliti. Godinu si me dana na grbači nosila, tvojim sam se frižiderom besramno častila. Struju ni internet nisam ti plaćala a voda je, hvala nebesima, svakako za džabane i tebi i meni bila. Kad god si htjela, preko volje sam ti dijete čuvala (poslije se mi zaigramo ali…), na posao si me dobar nagovorila, češnjak si iz mene trpila, skupa sa mnom štedjela, naramak mi para posudila. Tko zna hoću li ti ih ikada vratiti…

Iz iste kuće, od iste majke i oca, ti nesebična a po meni Molère napisao Škrtca. Samo bih nešto šparala, nekih para navlačila, svojim željama udovoljavala; ko da su svi osim mene bogataši, pa ne mirujem dok se to ne izjednači. Najgora sam! I ne marim za ostali svijet, ti si mi najveća briga, sada kako sam te opljačkala tuga me neka stigla. Oprosti mi sestro ako Boga znaš, kriva sam što ti propadaš. Ti propadaš, ti propadaš, jer se opijaš, ti propadaš, ti propadaš, jer se drogiraš. Šalim se, nisi ti poročna, to je samo jedna pjesma moćna.

Stavila sam te u rubriku CELEBRITIJI jer bi to i trebala biti. Cijeli bi te svijet trebao poznavati i tobom se ponositi. Ni u jednom trenutku nisi tražila svoje, uvijek samozatajna i skromna, ne busaš se u prsa i ne pričaš kako si me udomila. Ti misliš da tako svi, da je to dužnost jedne sestre, ali rodbina se i za manje zavadi, oko stvari, oko momka.

I još povrh svega, kupila si mi dvije vrećice po dvjesto grama Chocko toffica, rešetku za odvod, plastičnu tacnu i onu za escajg, na naselje. Hvala ti za to, za besplatan krov nad glavom, za super druženja (bilo zabavna, bilo ona dosadna) i za najbolje iznanađenje na aerodromu. Thanks sis, dobre toffice, kupi i sebi jednu vrećicu. Ich liebe dich i jedva čekam da mi opet dođeš! :*

Po bijelome svijetu

Lijepo je putovati kada imaš s kim ili sam, ako ti je lijepo sam sa sobom biti. Ne znam nikoga blizu ni oko tridesete komu je ovo drugo. To možeš kada si tinejdžer ali ti onda roditelji ne dozvoljavaju. Netko će te oteti, silovati pa prodati, a nije baš da svi imamo Liama Neesona za oca pa da završi dobro. Dok prijeđeš dvadeset sedmu sigurna si da te nitko neće (krasti). Nitko ne voli stare rage. Kud će s tobom? Valja te nahraniti samo… Zato tada možeš gdje god hoćeš. Ako imaš para i vremena, naravno. Ako radiš možeš otići u Makarsku ili u Barcelonu na tjedan dana za godišnji, a ako si nezaposlena možeš kud ti duša poželi. Samo tko to onda plaća? I one prčvare u Peruu i pripizdine u Južnoafričkoj Republici koštaju. Možda nisu skupi pita, krevet i zrak, ali će te zato KLM i Lufthansa oderati.

Možeš onda recimo biti vagabundo iz Goranove pjesme i prosjačit po svijetu. Napatit ćeš se pošteno i u tih godinu dana ostariti kao da si išla do svemira i nazad, ali zato sve možeš lijepo pribilježiti na instagramu. Pa to što pereš gaće nad lavaboom buffeta u Rumunjskoj, neće biti tvoje osobno dno nego baš neka dobra insta fora za upratiti. Možda budeš instagram Forrest Gump pa svi krenu virtualno za tobom. Možda se kao i on obogatiš. Senzacija! Luda avantura, svi iščekuju tvoj sljedeći korak. Hoćeš li preživjeti? Hoćeš li i danas pojesti lisnato sa sirom? Hoće li ti se itko obratiti? Hoćeš li štogod zbariti? Neće li te netko izbosti? Ludnica.

Možda možeš ići po svijetu, ili barem po EU, kopnom, i konobariti. Onda ćeš imati i neki mali smještaj, imaš se gdje oprati i stvari nakiseliti. Sama u Berlinu, poslužuješ strance i Bosance. Što da ne? I da se to ne bi pretvorilo u klasični egzodus s Balkana, odljev mozgova u Njemačku i Irsku, radiš samo part time i seljakaš se svako malo. Tebi nije do njemačke penzije, nego do avanture. Obilaziš muzeje i prolaziš kroz Brandenburška vrata, slikaš se kraj mjesta gdje je nekad zid bio, objaviš sliku sa ušmrcanim smajlićom pa natrag u kecelju. Tako jedno deset dana, onda si nabaviš neki mali televizor i vidi lijepa putovanja.

Kao dijete sam satima izrađivala svoje izmišljene novine. Izrezujući, lijepeći, pišući članke; savjete za ljepotu, ljubav ili školu, bila sam u višesatnom zanosu kojeg danas prepoznajem kao psihološki termin FLOW. U želji da ga opet osjetim, ponovno pokrećem svoje "novine" i nadam se da će biti barem u pola dobre kao Maxy, Rocky ili Mali medo.

Profane Misli

Neobavezno štivo za ljude koji ne drže do sebe

Klima i Energija

U istraživanju i modeliranju klime treba znati da se radi o združenom nelinearnom kaotičnom sustavu, te zato dugoročno predviđanje budućih stanja klime nije moguće.“ (IPCC, 2001)

Sincerely Jana

To Write is to Belong

Flow

Kao dijete sam satima izrađivala svoje izmišljene novine. Izrezujući, lijepeći, pišući članke; savjete za ljepotu, ljubav ili školu, bila sam u višesatnom zanosu kojeg danas prepoznajem kao psihološki termin FLOW. U želji da ga opet osjetim, ponovno pokrećem svoje "novine" i nadam se da će biti barem u pola dobre kao Maxy, Rocky ili Mali medo.

Napravite svoju stranicu s WordPress.com
Započnite