Umjetnost je uglavnom zanimanje/zanat, najčešće hobi a samo rijetko božansko ukazanje čovjeku koji se tada smije pojmiti umjetnikom kako je svijet navikao umjetnike i pojimati. Umjetnici tako, ako nisu iznimni, u istom su rangu s pekarima, svinjokoljačima, picajolima, frizerima, nails and eyebrows artistima, učiteljima, prodavačima, brokerima i blogerima. Umjetnik može biti izvrstan ali ne nužno i izniman. Iznimni su rijetki i njihova djela su s razlogom na pijedastalu, u staklenom zvonu, švicarskom sefu ili Jansonu. S tim da treba imati na umu da mnogi iznimni umjetnici dijele mjesto u sefu, muzeju i knjizi sa onim manje veličanstvenim-izvrsnim umjetnicima, a da prosječni student Povijesti umjetnosti toga nije ni svjestan.
Nisu ni sva djela iznimnih umjetnika iznimna pa i ona ne zaslužuju biti pod istim staklenim zvonom. A kako je čovjek samo čovjek, pokatkad mu je teško uočiti tu tanku liniju pa se onda svi složimo kako je to stvar ukusa, kako je ukus subjektivan i da se ne bismo svađali, svedemo djela šake velikana na uhodanu frazu kako je ljepota u očima promatrača i sve ih zajedno strpamo u Louvre. To nije pogrešno, to je u redu. Drugačije ne može biti. Većina ljudi ne razlikuje kič od umjetnosti (bilo pekarske ili božanske klase), pa je svaljivanje krivnje na subjektivizam u finesama jedini logični ishod. Ali to nije sporno, jer razabiranje iznimnih od izvrsnih svakako nije zadatak za široke mase, time se bavi uža struka i nek su im doktorat i Bog na pomoći.
Ono što je sporno za široke mase jest što im je netko, najvjerojatnije u školi, rekao da bi sve umjetnike i sva umjetnička djela trebalo jednako doživljavati, kao da je svaki taj zanatlija alter deus itself. To je prva laž koju indirektno izgovaraju učiteljice diljem svijeta. Tu im laž ne možemo zamjeriti ako smo maloprije konstatirali da je stvarno teško razlikovati jedne od drugih i da ti treba isto tako božanska providnost plus neki certifikat iz struke da bi znao tko blješti a tko samo sjaji. Učiteljica najčešće nije na takav način produhovljena i ima samo učiteljski certifikat pa ne može nit znati. Zato su svi oni jednako važni i kada vodi djecu na izložbu, kori one učenike koji se prema manje izvrsnima (da ne govorim o ne-iznimnima) ne odnose s jednakim poštovanjem i po (nepisanom) kodeksu ponašanja u susretu s umjetničkim djelom.
Taj kodeks ponašanja kada promatramo umjetničko djelo je pak ono što možemo zamjeriti, ne samo učiteljici (nego i učitelju), nego i cijelome društvu jer za spoznaju o tomu da su umjetnici prije svega ljudi, a tek poneki i nadnaravna bića, ne trebaju ni Bog ni diploma, nego samo zdrav razum. Ima nas svakakvih pa ima svakakvih i umjetnika. Ima svakakvih umjetnika pa ima i svakakvih djela. Ima svakakvih djela, a mi ih uporno pokušavamo percipirati na isti način. I tu ne govorim o izvrsnosti i iznimnosti-o kvaliteti umjetničkog djela, nego o osobnosti umjetnika i karakteru njegova djela.
Nije svaki čovjek ozbiljan kao Ilija gromovnik ili pravičan, religiozan, namršten, dostojanstven, moralan, veličanstven i druge viteške kvalitete. Pa zašto onda tako doživljavamo svakog umjetnika kada pristupamo njihovim djelima? Čak i oni božanski, iznimni, mogu, recimo, imati smisla za humor (Brueghel ili Chagall). Možda su im djela zbog toga i iznimna. Možda su im djela iznimna/izvrsna jer su odraz njihova razigranog duha (Picasso ili Klee) ili što su čudaci u svom svijetu (Otto Dix npr.), što su sišli s uma i uzvišeno pate (Gogh ili Gauguin), možda su genijalno ekstrovertni (Dali ili Pollock) ili su agresivni i mračni (Caravaggio!)…kakvi god da su, njihova djela su odraz njih samih i kada stojimo pred njihovom umjetnosti suludo je imati istu reakciju na sve. Ako nam netko ispriča vic, nećemo se smijati samo ako vic nije smiješan ili ako nismo skužili foru. Ako ste pred svakim umjetničkim djelom stajali ozbiljna lica, analizirajući ih kao laboratorijski izvještaj u nekom institutu, onda se zapitajte s koliko ste se loših umjetničkih djela susreli ili samo niste skužili foru.
Flow 